“Imala sam trinaest godina kada me nazvao mamin ujak i rekao da mu se ženkica slučajno okotila. Tražio je domove za štence, ali mi je spomenuo da postoji jedan – jedan koji je “drukčiji od svih ostalih”. Tada sam, iako dete, osetila nešto u sebi i bez razmišljanja rekla: “Taj je moj.”
Znala sam da moji roditelji neće biti oduševljeni. Bila sam uporna, i nakon dugog nagovaranja, pristali su da odemo samo da “pogledamo” leglo. Dan kad smo se videli prvi put, svi su shvatili isto što i ja: Ogi i ja pripadamo jedno drugome.
U početku je živeo kod bake i dede na selu, ali ja nisam odustajala. Nakon puno suza i uveravanja, dobila sam dopuštenje da ga dovedem kući – k meni. Od tada smo zajedno. Kroz svaki korak mog života.
Ogi je bio uz mene kad sam završavala osnovnu školu, prolazila kroz srednju, pa i kad sam krenula na fakultet. Preselio se sa mnom u drugu državu, u novi stan i novi život. U svakom razdoblju, on je bio moja konstanta, moj dom, moja porodica. Onaj koji nije postavljao pitanja, samo je bio tu, tiho, verno i s ljubavlju.
Bio je tu i kad sam pronašla svog partnera i to je prva osoba koju je Ogi prihvatio kao mene. To mi je značilo više nego što sam tada mogla izreći.
Od malene devojčice koja ga je dovela kući do žene kakva sam danas, Ogi je bio uz mene. Naučio me strpljenju, odgovornosti, ljubavi i prisutnosti. Više nego iko drugi.
Danas, u svojoj zasluženoj psećoj penziji, Ogi uživa na selu. U kući s dvorištem, pod suncem, okružen ljubavlju. A dobio je i dvoje mlađih, koji su mu, na neki način, podarili novu mladost.
Ogi nije samo pas. On je odrastao sa mnom. I ja s njim. I zato će zauvek biti više od uspomene – on je deo mene.”
Udomiteljka Marijeta