Mora da je odlično biti mešanac na selu: slobodan si, sit i u prirodnom staništu. Povodac? Ne znaš šta je. A antipod seoskom „džukcu“ je gradski – on često nema ništa. Domaćim mešancima uglavnom se ne može ući u (genetsko) poreklo. Lakše je razumeti gene pasa sa sela, naročito u udaljenim krajevima, gde se veze sa goničima ili pastirskim psima još naslućuju.
Tekst: magazin Pas, Foto: Shutterstock
Imao sam psa, Đoleta – mešanac, džukac, avlijaner, dodž… Ljudi su stalno pitali: „Koja je to rasa?“ U šali bih odgovarao: „Kraljevski antverpenski lovac na golubove.“ Fascinacija je bila zagarantovana. Ta mala anegdota govori koliko smo opsednuti „rasama“, a često zaboravljamo suštinu – karakter, zdravlje i odnos sa psom.
Postoje duhovite „lokalne rase“: terazijski picojed, dorćolski sizer, zemunski „votvajlev“… Jasno je – to su gradske lutalice čiji „standard“ piše ulica. Šale su simpatične, ali iza toga stoji ozbiljna tema: mešanci su svuda oko nas i žive s nama – na dobro i na zlo.
Skromni, zahvalni i često neverovatno prilagodljivi, mešanci nas uče kako se gura kroz život bez pedigrea i „veza“. Njihova ljubav i lojalnost nisu ništa manji od ljubavi „plavokrvnih“ rasa.
Motiv „skromnog porekla, velikog srca“ inspirisao je književnost i film – od Olivera Tvista do Gavroša. Priča avlijanera je slična: nepoznata genealogija, ali snažan karakter.
Jedan rasni pas u dvorištu posmatra tri mešanca kako jure. Ko je tu bolje prošao? Odgovor nije crno–bel: sloboda, briga, bezbednost i društvena stimulacija su ključni – bez obzira na poreklo.
Za razliku od „dizajnerskih“ mešanca (npr. labradudl), kod klasičnog avlijanera ne znate šta ćete dobiti: boje, veličina, temperament – lutrija koja često ispadne bingo. Dva sitna roditelja mogu dati krupno štene – genetika voli iznenađenja.
Standardizacija rasa je relativno nova (kraj 19. – početak 20. veka). Mešanci su ostali „van standarda“, ukrštani slobodno, pa su dobili širok spektar osobina. Istorijski, psi „bez papira“ pratili su radničke i zanatske slojeve – čuvali domove, suzbijali glodare i branili teritorije.
Studije često pokazuju da mešanci ređe obolevaju od specifičnih genetskih bolesti i ponekad duže žive. Razlog? Manje srodničkog parenja, više prirodne selekcije. Kod rasnih pasa, snažna selekcija po izgledu/nameni ponekad vuče i nasledne slabosti.
Ako tražite saputnika za dugo – mešanac je često odličan izbor.
📘 Saznajte više: O emocijama pasa i zašto im često pripisujemo „ljudske“ osobine
Na selu su psi najčešće mešanci i imaju više slobode, ali i više rizika. U gradu – više kontrole, ali i više dosade bez prave stimulacije. Ideal je balans: kretanje, društvo, mentalna stimulacija, redovna zaštita od parazita i preventiva.
Priča o mešancima neraskidivo je vezana za lutalice. Ako se dvoumite – posetite azil, upoznajte nekoliko pasa, ne žurite i izaberite po temperamentu, ne samo po izgledu.
I obavezno odradite mikročipovanje i registraciju (zakonska obaveza i najbolja šansa da se pas vrati kući ako se izgubi)
Od čuvanja doma, preko životnog saputnika, do tragača za tartufima – mešanci su često fokusiraniji jer ih ne „vuku“ izraziti lovački instinkti specifičnih rasa. To ih čini pouzdanim partnerima za mnoge zadatke.
Avlijaner nije „bez rase“ – on je rasa života: otpornost, prilagodljivost i ogromno srce. Ako želite prijatelja za dugo – pružite šansu mešancu. On će vam to vratiti svakog dana.