Da li životinje tuguju kao ljudi? Iako su brojna istraživanja i svedočenja vlasnika ljubimaca sugerisala da tuga nije isključivo ljudska emocija, novo istraživanje Univerzitetskog koledža u Londonu (UCL) donosi drugačiju perspektivu.
Piše: Pet magazine
Istraživači su proučavali ponašanje ženki makakija nakon smrti njihovih mladunaca i došli do iznenađujućih otkrića: njihove reakcije na gubitak razlikuju se od ljudske tuge kako je poznajemo.
U studiji objavljenoj u časopisu “Biology Letters”, naučnici su posmatrali 22 ženke makakija na ostrvu Kajo Santjago u Portoriku. Polovina njih nedavno je izgubila mladunče, dok su druge služile kao kontrolna grupa.
Koristeći softver na pametnim telefonima, tim je beležio koliko vremena one provode odmarajući, hraneći se, negujući se ili pokazujući tzv. “dislocirana ponašanja” – kao što su češanje i šetanje u mestu. Za razliku od uobičajenih ljudskih reakcija na gubitak, koje uključuju povlačenje, umor i gubitak apetita, majmunice koje su izgubile mladunče nisu pokazale takve znakove. Naprotiv, bile su manje pasivne i manje su se odmarale u periodu od dve nedelje nakon gubitka.
Ovakvo ponašanje navelo je istraživače da preispitaju ustaljeni pogled na tugu kod životinja. Umesto faza duboke tuge i povlačenja, kod majmuna je primećena kratkotrajna uznemirenost, nalik fazi “protesta”, koja je poznata iz istraživanja razdvajanja majki i mladunaca kod primata. Međutim, faza “očajanja”, koja bi uključivala smanjenu aktivnost i duže emocionalne promene, nije bila prisutna.
“Očekivali smo da će ženke pokazati povlačenje i umor, slično ljudima u žalosti, ali desilo se suprotno – bile su aktivnije”, izjavila je dr Aleša Karter, jedna od autorki studije.
Autori su napravili jasnu razliku između stanja žalosti (bereavement) i same tuge (grief). Dok je žalost stanje koje nastaje nakon gubitka, tuga je emocionalna i ponašajna reakcija na taj gubitak. U ovom slučaju, ženke su nesumnjivo bile u stanju žalosti, ali nisu pokazivale emocionalnu tugu u ljudskom smislu.
Tokom 93 dana posmatranja, prikupljeno je 2.528 minuta podataka, a svaka ženka makaki majmuna posmatrana je u proseku 158 minuta. Većina mladunaca bila je stara tek oko devet dana, što može ukazivati da emocionalna veza nije bila dovoljno razvijena da bi izazvala dublju tugu. Samo dve ženke nosile su tela svojih mladunaca, i to manje od dva dana.
Iako se ne može tvrditi da ženke majmuna ne osećaju tugu, istraživanje pokazuje da ona, ako postoji, ima drugačiji izraz nego kod ljudi. Vodeća autorka, Emili Džonson, ističe da su vlasnici ljubimaca često skloni da u ponašanju svojih životinja vide sopstvene emocije. To može dovesti do pogrešne interpretacije ponašanja – ono što izgleda kao tuga, možda je samo reakcija na promenu rutine ili gubitak interakcije.
Autori predlažu da se istraživanja tuge kod životinja ne fokusiraju na potragu za ljudskim modelom ponašanja, već da se analiziraju specifične faze i kratkoročne reakcije – poput nemira, agitacije i promena u obrascima aktivnosti. Ovakav pristup mogao bi da dovede do preciznijeg razumevanja emocionalnih odgovora kod različitih vrsta.
Iako studija ne dokazuje da majmunice ne mogu da tuguju, ona jasno pokazuje da njihova reakcija na gubitak ne liči na našu. Ako tuga postoji, ona je kratkotrajna i diskretna – više u vidu nemira nego duboke emocionalne patnje.