Švrća je najstariji mačak u Srbiji - Pet Magazine
Pas:
Mačka:
svrca macor
Od petmagazine.rs - 11/05/2020

Švrća je najstariji mačak u Srbiji

Ovaj naočiti macan proslavio je 26. rođendan i naša želja je da u dobrom zdravlju zajedno slavimo još mnogo godina.

Tekst: Ivana Labović, magazin „Mačka“; Foto: Marijana Janković

Kremasta Pufna (Cream Puff) domaća je mačka iz Teksasa koja je u Ginisovu knjigu rekorda upisana kao najstarija mačka. Imala je neverovatnih 38 godina i tri dana kada je uginula 2005. godine. U Srbiji, najstarija cica-maca imala je 30, a Švrća, junak naše priče, proslavio je 26. rođendan, zbog čega je u ovom trenutku najstariji mačkasti stanovnik naše zemlje. Nadamo se da će oboriti rekord svog prethodnika, i da će, što da ne, postati jednog dana i novi Ginisov rekorder.

Kraljevski tretman

Švrću smo upoznali u veterinarskoj ambulanti Srećka Radojičića na Voždovcu, veterinara poznatog po lečenju životinja koje su zaštitni znak i ponos „Beo zoo-vrta”.

‒ Bio je maj 1994. godine kada je moja ćerka Tatijana ušetala u stan sa crnim mačetom u naručju koje je u tom trenutku, kako nam je Srećko rekao, imalo oko dva meseca. To znači da je otprilike rođen negde u martu te godine. Od tada do danas on je gospodar našeg doma, sve mu je podređeno i ima kraljevski tretman – kaže nam sa osmehom Irena Škarić.

Žilavi deka

veterinar Srecko Radojicic

Sa njom i ćerkom Tatijanom našli smo se u ambulanti jer je Švrća tog dana imao redovnu terapiju – injekcije vitamina jer mu je oslabio imunitet. Isprva se krio u transporteru, a onda je nevoljno izašao jer je znao da mu sleduje ne baš prijatnih nekoliko minuta. Ali, ipak dragocenih za njegovo zdravlje.

‒ Uvek je bio žilav, vretenast, pravi gospodin. Međutim, u poslednjih godinu dana, što je i prirodno zbog njegovih godina, ima zdravstvene probleme. Za početak, ima svega još tri zuba pa mu uz granule, koje i dalje jede, mada se ponekad pomalo i pomuči, dajemo i vlažnu hranu i sosiće, prelive u kesicama. Pati i od staračke distrofije pa se malo smanjio i stanjio, a pojavile su mu se i sede, kao i zalisci, kako ih zovemo u šali. Na nekim delovima tela izgubio je dlaku. Manje i jede. U više obroka, ali manje količine hrane nego ranije. Švrća je i bubrežni bolesnik, mada stanje držimo pod kontrolom uz redovne kontrole i odgovarajuću urinary hranu. Imao je pesak u bubrezima i teško je mokrio, pa mu je 2002. godine Srećko obavio intervenciju čišćenja bešike. Srećom, uz odgovarajuću hranu, više nismo imali problema.

Izbirljiv

Kada je reč o hrani, Irena kaže da je Švrća oduvek bio izbirljiv i na svoju ruku, pa se njegovom istančanom nepcu mora ugađati.

‒ Poslednja analiza krvi pokazala je da ima blago povišen holesterol, pa smo u ishranu uključili i medicinsku hranu s manjim procentom masnoće, ali njome nije preterano oduševljen. Mešamo mu je sa hranom za zdravlje bubrega, pa nekako pristane, ali da se on pita – ne bi je jeo. U poslednjih šest do sedam meseci opao mu je imunitet pa redovno dolazimo na vitaminske koktele koje mu Srećko daje u vidu injekcija, kao i enzime za jetru i bubrege. Ima problem i s vidom, ali nema većih tegoba jer se raspored u stanju ne menja te se i dalje odlično snalazi.

Ne voli cimera

Tatijana Škarić 2015. godine u dom je dovela još jednog mačora kojem su dali ime Srećko, ali Švrća je samo naučio da ga podnosi.

‒ Nikako se ne slažu. Švrća je gazda i ne dozvoljava da bude ikako drugačije. Srećko ga izbegava otkako su pre nekoliko godina imali opasan okršaj pa ih sada držimo u odvojenim prostorijama. Nama su obojica glavni, i prednosti nema, ali Švrća je jasan u svom stavu. Zato svako ima svoj apartman – kaže sa osmehom Tatijana.

najstariji macor u srbiji

Brbljivac

Kada se veterinar Srećko pripremao da mu da injekciju, shvatili smo i da Švrća vrlo glasno i jasno komunicira sa svojom okolinom. Glasno je mjaukao i žalio se što mora da primi ne jednu nego tri boce, od kojih poslednja još i peče.

‒ I u kući je glasan i stalno nam nešto poručuje. Kritikuje, žali se, negoduje, naređuje. Čim obavi nuždu, obavesti nas da je vreme da očistimo posip. Ali je u suštini jedna velika maza. Dok radim po kući, ume da mi se obesi oko vrata i zajedno sve radimo. Glasan je i kad prede, kao mašina, pa meni ne dâ da zaspim, a ćerka na primer u tome uživa i odmah je uspava. Kao mlađi je bio razigraniji, ali iako i dalje voli da se igra, ta je igra sada kraćeg daha jer se brzo umori. 

Recept za dugovečnost

Naše sagovornice smo pitali koji je to recept za dugovečnost i bez razmišljanja su obe u glas rekle – ljubav.

‒ Ljubav i pažnja, zaista. Uvek ističem da su ljubimci kao deca. Ja sam pedijatrijska sestra i i iz svog profesionalnog iskustva i iskustva kao vlasnika mačke, savetujem svima da na prvi znak neke promene u ponašanju ili fizičkom stanju mezimca odu kod veterinara. Nemojte da čekate. Znate kako roditelji umeju da kažu da se dete ujutru nakašljalo, a po podne dobilo upalu pluća. Isto je i sa životinjama. Brza reakcija je najvažnija kako biste im sačuvali zdravlje.

Obožava toplotu

Kroz smeh, Švrćine vlasnice Irena i Tatijana ispričale su nam da je u njihovoj kući ovih dana – Sahara.

‒ Švrća voli da mu je toplo, a i zbog zdravstvenog stanja je to obavezno, pa su nam radijatori u stanu namešteni uvek na 29 stepeni. Mi se topimo i na sve načine pokušavamo da dođemo do vazduha, ali on uživa. Dovijamo se tako što odemo u drugu sobu i otvorimo prozor.

Tatijana Škarić i Švrća
Tatijana Škarić sa mezimcem Švrćom

Ponosan lekar

Srećko Radojičić kaže da je privilegovan što već godinama leči najdugovečnije životinje.

‒ Mislim da je to sudbina. Ja sam amputirao nogu aligatoru Muji u „Beo zoo-vrtu”, i on je najstariji aligator na svetu koji živi u zatočeništvu, odnosno u nekom zoološkom vrtu. Švrća je najstariji mačak kod nas i lečim ga gotovo od početka moje karijere, Diplomirao sam 1993. godine i naredne godine postao je moj pacijent. Pre nekoliko dana smo mu uradili biohemijske analize i verujte da su gotovo idealne. Dajem mu suplemente za imunitet i bubrege, Švrća ima i osteodistrofične promene kao i laringotraheobronhitis, zbog čega mu suze oči, ali uz redovne kontrole i terapiju sve držimo pod kontrolom. Redovne posete veterinaru su važne, ali moje mišljenje je da je baš kao i kod ljudi za dug životni vek u prvom redu zaslužna genetika. I Bog – kaže nam dr Radojičić.