Duca Marković i princeza Leja - Pet Magazine
Pas:
Mačka:
Dubravka_Markovic
Od petmagazine.rs - 23/08/2020

Duca Marković i princeza Leja

Vesela i razigrana ženka mopsa Leja drugar je sa svim psima na platou ispred Hrama Svetog Save. Tome u prilog možda najbolje svedoči upravo činjenica da je njoj tako malenoj najbolja drugarica Morgana, jedna divovska ženka doge

Tekst: Ivana Labović
Fotografije: Ivana Todorović

Naši mlađi čitaoci verovatno nisu bili ni rođeni kada je Duca vodila „Hit meseca”, jednu od najpopularnijih muzičkih emisija u istoriji naše televizije. Oni nešto stariji sećaju se s nostalgijom izvrsnih intervjua s najvećim rok zvezdama i znaju da je ova kultna emisija bila domaći pandan čuvenoj britanskoj „Top of the Pops”.

Dubravka Marković i dalje se bavi novinarstvom, ali danas na drugom mediju, na radiju. Na Radio Beogradu vodi nekoliko prepodnevnih magazina u kojima se bavi svim dnevnim sadržajima i temama, i za nekoga ko iza sebe ima 40 godina radnog staža, kaže da joj je to – mera.

duca marković

Jednog vrelog julskog dana sa Ducom i njenom mezimicom Lejom, neodoljivom ženkom crnog mopsa, našli smo se kod Hrama Svetog Save i, nakon fotografisanja, popili kaficu u jednom ušuškanom vračarskom lokalu, gde smo pričali i o psima i o tome kakvo je novinarstvo danas. Druželjubiva i razigrana Leja, koju je ekipa našeg magazina odmah zavolela i izmazila, slatko nas je i nasmejala, jer je uporno lajala na zilbericu, prestravljena tom svetlećom folijom, te smo je momentalno isključili kao alat za fotografisanje. Osim te male nezgodacije, Leja i Duca su strpljivo pozirale, što je za Ducu očekivano, a Leja je čini se – prirodni talenat.

Kako je Leja stigla u vaš dom, i da li njeno ime ima veze sa princezom iz Star Wars-a?

– Leja kao princeza Leja, tako je. U originalu se piše Leia. Ima 14 meseci i na internetu smo je pronašli sin i ja. Ona je bila poslednja u leglu i u roku od sat vremena smo bili kod odgajivača i kupili je. Imali smo pudlu 17 godina, koju smo uspavali, i ja sam izdržala cela tri meseca bez psa. Moj sin je tada rekao da ne mogu opet da uzmem pudlu, ali da svakako moram ponovo da imam psa. Imala je četiri meseca kada smo je uzeli, primila je sve prve vakcine i odmah je mogla napolje.

Da li ste želeli baš ovu rasu, da li ste istraživali kakvi su mopsovi kao ljubimci?

– Apsolutno nisam znala ništa o rasi. Pre svega nisam znala da se linja toliko koliko se linja. Ona se manje linja od žutog mopsa, ali se ipak linja, za razliku od pudle, koja se nije linjala uopšte. Ali nisam isto tako znala ni da su toliko veseli, razdragani i druželjivi, i koliko time kompenzuju sve ovo što ne valja.

Kako izgleda vaš prosečan dan, koliko puta dnevno idete u šetnju i šta princeza voli da jede?

– Ona apsolutno nije izbirljiva, jede granule. Doručkuje posle jutarnje šetnje i večera pre večernje šetnje. Obožava kad god može da te prevari da joj bacaš neke igračkice da se igra, da ti skače u krilo, izuzetno je vesela i razdragana. Ide tri puta dnevno u šetnju jer je tako preporučeno, tako smo i pudlu vodili i toga se držimo i sa njom. Mada je ta popodnevna šetnja u koju idemo oko 15 časova kraća nego ove dve ujutro i uveče.

Zbog situacije sa epidemijom virusa korona, sada je veoma teško negde otputovati, ali da li ste planirali pre ove krize, i planirate li nakon što se ova situacija okonča, da sa Lejom odete na neko putovanje?

– Ne vodimo je sa sobom na put jer kada idemo na odmor imamo divnu Anu koja ima pansion na Avali pa ili ode kod nje ili ako je moj sin tu onda je on preuzme. Nikada nisam vodila ni Reksa, mog prošlog psa. Nemamo tu praksu jer smatram da bi odmor trebalo da bude odmor, i to nije mesto za kućnog ljubimca. Ima divnih pansiona, i psima tamo bude lepo – promene okolinu, ima mnogo pasa, igraju se, druže se… U kafiće idemo, i u restorane, gde god možemo da je vodimo – ide sa nama. Smeta mi što u tržni centar pas ne može da uđe, a u avanture sa psom u gradskom prevozu se još nisam upuštala.

O njenoj druželjubivosti najbolje svedoči činjenica da joj je najbolja drugarica – nemačka doga.

– Da, ima drugaricu dogu, i ima mnogo drugara. Druži se sa svim psima na koje naiđe, sa dogom Morganom obožava da se igra, pa sa malim Šabanom, ima neka Frida kokerka koja je maltretira i ima gomila kučića ovde kod Hrama Svetog Save… Poznato je to sastajalište „kučkara”, tako da se ona tu vrlo lepo snašla. Vračar ima mnogo pasa i to je jedno lepo druženje i vlasnika i samih pasa i stvarno mi je zadovoljstvo da idem u šetnje. Uveče su te šetnje sa druženjem, a ujutro i popodne su „profesionalne”.

duca marković

Da li je Leja rođena tako druželjubiva ili ste na tome radili?

– Mi je nismo birali, poslednja je bila u leglu i uzeli smo je. Od prvog trenutka je bila kao mačka, obožava da se mazi. Mi se uopšte nismo trudili, niti smo s njom radili, divna je po prirodi. Ko voli psa koji traži stalno da se igra i da se druži sa svima, trebalo bi da uzme mopsa. Samo mora da bude tolerantan na linjanje.

Prvog psa u vaš život uveo je vaš sin?

– Mislila sam da nikada neću imati psa jer ga kao dete nisam dobila, ali kada se pudla Reks pojavila, koju je moj sin uzeo iako je imao deset ili jedanaest godina, sva briga je spala na mene. Kada je Reks uginuo, ja sam shvatila da mi nešto nedostaje, a nedostajao mi je pas. Pas je stvarno radost. Dođeš kući i neko ti se obraduje, neko te sačeka. Imaš obavezu, da, jeste teško kada je loše vreme ili po ovim vrućinama da ideš napolje, ali ko bi te drugi naterao da izađeš? A zdravo je da izađeš i da se prošetaš. Koliko je pas obaveza, toliko je i velika radost i zanimacija. I za dete je veoma važno da ima ljubimca, pogotovo kada je to pas. Tu pudlu nije šetao samo on, nego grupa od njih četvoro-petoro… Šetaju jedno kuče. Posle se sin u pubertetu, naravno, bunio da neće da je šeta, ali kada je došla devojka (sada žena), opet se okrenuo psu, jer devojčice više vole pse. On nema svog psa. Leja je naša, zajednička.

Da li postoji neka rasa koju ste oduvek želeli da imate za ljubimca?

– Moram da priznam da sam kao mala htela da imam pudlu i kasnije sam je i dobila. Sada s tim iskustvom, 17 godina s pudlom, znam da su one zahtevnije. Reks je toliko bio svojeglav da ako pokupi nešto na ulici i stavi to u usta, nije bilo načina da mu to izvadiš iz usta, mogao je da te pokida. Leji možeš šta hoćeš. Spavao je u jednom delu kuće i mi u drugom i kada mu kažemo da ide na spavanje, to je bilo režanje i raspravljanje… Posle posluša, ali se uvek bunio. U komšiluku smo imali odgajivača pudli koji je imao i salon za šišanje, i uvek se ljutio što Reksa nisam vodila na izložbe. Mnogo je bio lep, što bi rekla moja majka – gospodin.

U šetnjama i druženjima s drugim psima i njihovim vlasnicima teme nisu samo psi?

– Neminovno je da pratiš sva dešavanja i teme u vezi sa psima kada se krećeš u „kučkarskim” krugovima. Razgovaramo i o tome šta se kom psu dešava, ako je pas beba da li je naučio da izlazi napolje, ako se nekome pas razboli odmah se daju saveti šta da se kupi… Ima tu i pasa lutalica kod Hrama koje povremeno neko nahrani. Uvek sam bila šokirana zlostavljanjima pasa i, koliko mogu, preko društvenih mreža uskočim i pomognem. Jedna od tema u razgovoru su uvek psi, ali saznaš i sve šta se dešava u gradu, dobiješ sliku svih dešavanja. Svako je negde bio i svakom se nešto desilo, i onda svi prepričavamo kako smo proveli dan. Iznose se stavovi o svemu i svačemu, i to je jedan ozbiljan lobi i jedna ozbiljna socijalna pojava. Ljudi koji imaju pse su drugačiji od ljudi koji nemaju pse. To je tako. Čovek koji ima psa je spreman da se odrekne svog komoditeta. To je drugačije nego kada imaš dete, jer dete poraste, a pas nikad ne poraste.

Postoji li nešto što vam kao vlasniku smeta u našem gradu, u kraju u kom živite?

– Volela bih da ima više odgovornih vlasnika koji skupljaju za svojim psima, i volela bih da se na tom mom šetalištu kod Hrama, gde idem svakoga dana, restauriraju kocke, jer su se razvalile. Da se urede staze. Ovi „kavezi za pse” u parkovima nisu rešenja, ja mog psa ne vodim na takva mesta. Ljudi sa psima su tolerantniji od ovih drugih, pa ne znam čemu kavezi.

duca marković

Koliko često posećujete veterinara?

– Trudim se da kod veterinara idem minimalno, ali naravno, uvek kada je to potrebno. Imamo divnog Davora i Natašu kod kojih idemo i u koje imam poverenja. Uradili smo joj sterilizaciju i sve je prošlo super. Nisam imala nameru da se pari. Čim je prošlo prvo teranje, koje je veoma teško podneti jer traje mesec dana, odmah sam se s njima dogovorila da je sterilišemo. Tako su nam savetovali i poslušala sam ih.

Kada je reč o današnjem novinarstvu, može li se ono uopšte porediti sa periodom kada ste vi bili poznati novinar, urednik i voditelj?

– Bez obzira na to da li je u pitanju štampani ili audio-vizuelni medij, najveći problem je nedostatak kriterijuma. Morali ste nekada da budete ozbiljno pismeni i da imate ozbiljno dobru dikciju i akcenat da biste uopšte došli u priliku da se bavite novinarstvom. Danas, vi možete da pomislite da imate nešto javno da kažete, da otvorite blog i da se nalupetate do mile volje, i onda ćete da kažete – Ja sam novinar. Nije to baš tako, i to je ono što je najveća nesreća savremenih medija. Što apsolutno bez ikakvih priprema i prethodnih znanja ljudi kreću da se bave tim poslom. I sve može i ništa nema veze. Mislim da ni na prste jedne ruke ne mogu da se nabroje ljudi koji sa autoritetom stoje iza posla kojim se bave, i to je strašno. Ne znam kako je sada u svetu, nemam više toliko kontakata sa kolegama iz inostranstva, ali mislim da su upravo internet i ta mogućnost da svako može da piše doveli do toga da se sroza svaki kriterijum.

A kada je reč o muzici, kakvo je stanje u toj sferi?

– Sa muzikom je neka druga priča, jer se muzički biznis promenio i prešao na internet. Kako ćete danas nekoga da naterate da gleda muzičku emisiju na televiziji kada on može na „Jutjubu” da gleda šta god hoće. Internet i društvene mreže, gde u ne znam koliko karaktera iznosite stavove i mišljenja, to je poremetilo sve. Sada je pitanje kako će se cela ta priča dalje razvijati, kako će se uspostavljati nove vrednosti, i šta tu uopšte može da se uradi. Ima mnogo televizija u kojima neko dvoje sede i nešto pričaju. Televizija su i slika i reč, a tu gde je slika statična, gde ljudi sede i pričaju – to nije televizija. U takvom vremenu živimo.

Related Posts