Ivana Vukčević: Ja sam mačkarka dušom i telom - Pet Magazine
Pas:
Mačka:
Od petmagazine.rs - 02/03/2022

Ivana Vukčević: Ja sam mačkarka dušom i telom

– Istina je da sam do svoje pete godine imala strah od životinja. A onda je jednog dana moj brat u naše živote uneo malo crno mokro i buvljivo klupče dovoljno da stane u šaku. I to je bio trenutak kada sam prevazišla strah od životinja

Piše: petmagazine
Foto: privatna arhiva

Ivana Vukčević, TV glumica, aktivistkinja, i radio voditelj, kaže da je njena ljubav prema životinjama postojala oduvek, ali je umela, kao malena da ih se plaši. I nije postajao konkretan razlog za strah, jednostavno ga je imala. Međutim, jedna situacija je sve preokrenula i dovela do toga da je Ivana danas jedna od onih koji se uvek nalaze u prvim redovima kada treba da se čuvaju prava životinja.  

–  Istina je da sam do svoje pete godine imala strah od životinja. A onda je jednog kišnog majskog dana moj brat Goran, u naš stan i naše živote, uneo malo crno mokro i buvljivo klupče dovoljno da stane u šaku. Bilo je da je samo osušimo, nahranimo, očistimo od buva i sutra ćemo je pustiti. Ostala je punih 8 i po godina. Moja najbolja drugarica kroz čitavo moje detinjstvo. I to je bio trenutak kada sam ja prevazišla strah od životinja. I stalno se zahvaljujem u sebi upravo tom malom čupavom klupku, jer zahvaljujući njoj ja sam danas ovakva. I još nešto – zbog nje verovatno najviše volim crne mačke. I iz dosadašnjeg iskustva mogu da tvrdim da u svetu mačaka, crne mace imaju najdivniji karakter. Potpuno su bezrazložno anatemisane. Moj sin Mihailo i ja imamo običaj da kad nam crna mačka pređe put viknemo uglas: Sreća, jer verujemo da je to dobar znak

Osim maca, u nekom trenutku si imala i psa?

– Prvo je nakon Cilke, došao Miško, mače koje je omacila mačka koju je hranila moja mama,  u dvorištu zgrade. Nažalost, naša želja da za razliku od Cilke koju nismo puštali iz stana i mislili da smo joj zbog toga uskratili kvalitetniji život, Miško ima drugare, te smo ga puštali par sati dnevno da provodi u ograđenom dvorištu zgrade. Nekad bih ja bila sa njim, a nekad bismo ga pustili samog, pa se na poziv sa terase vraćao nazad u stan. Ali, naše neiskustvo i naivnost i Miškovo verovanje ljudima, je platio glavom. Neko od komšija ga je otrovao, i njega i sve mačke iz dvorišta sa kojima se družio. Imao je samo jedanaest meseci. To je scena od koje se nikad zapravo i nisam oporavila, i koja mi je svaki put pred očima kada neko spomene “bačen otrov”.

E, onda sam kratko vreme imala i psa, tako je, po imenu Majki. Najdivnijeg psa na svetu. Takođe je bio crn, kratkonog, mešanac sa pepeljastim šapicama. Međutim, i on je prekratko bio u našim životima, svega 4 godine. Nestao je bukvalno jedne zime u vikend naselju, gde smo ga čuvali. Tamo su tada često zalazili lovci i nikad nisam saznala šta se dogodilo. Mogu samo da nagađam. Majki je razlog što najviše volim pse koji me fizički ili karakterom podsete na njega.

I onda je došao Baja. Podugačak je spisak životinja kojima su pružila dom, ali Baja je bio poseban.

– Između Miška i Majkija do Baje prošlo je punih 13 godina. Ceo jedan pristojan život koji sam, to sada znam, propustila da nekom pružim. Iz straha od bola, gubitka, teških scena… Drugim rečima, iz sebičnih razloga propustila sam da nekog usrećim. Baja Mačić, crno tromesečno štrkljasto mače sa zaječarske ulice, postao je “moj čupavi sin”. Tako sam ga zvala. Bio je jako vezan za mene. I ja za njega. Kasnije sam umela da kažem: imam dete, čupavo dete i dve mačke.

Baja je maca koja je čitavu moju trudnoću provela na mom stomaku. Ime je dobio po Ljubiši Baji Bačiću, glumcu koji je bio veliki ljubitelj životinja i o kojem sam čula priču baš tih dana kada smo ga usvojili. Baja je bio pas u telu mačke. Kad god mi nije bilo dobro, on bi to osetio i bio uz mene. Znao je kad uđem u ulicu, da se odmah stvori na prozoru ili kod vrata. Osim Baje, dom smo pružili još jednoj maci, u istom trenutku, gospođi Mao, jednoj uličarki aristokratskog držanja, kako volim da kažem. Više puta sam se sa njom selila i njoj nikad ne treba duže od pola sata, da u novom prostoru bude gospodarica. Nikom se ne sklanja sa puta. Uredno se svađala, i mislim da je jako bila svesna sebe i svoje lepote. Nebrojeno puta sam čula : odakle ti ? Koliko si je platila? Nisam je platila, uvek sam odgovarala – dobila sam je za džabe! Najzaslužnija za njeno spašavanje je Yasmin Awan, preko koje je kod nas došla privremeno, ali ostala zauvek. Jako je važno da naglasim i to da je Mao fiv+, i da je to “zaradila“ boraveći prve dve godine na ulici. Virus joj se aktivirao tek nedavno. I želim da kažem, onima koji ovo čitaju, a možda ne znaju ili se dvoume, da mačka sa fivom u kućnim uslovima i uz kvalitetnu hranu i negu, može da živi kao i da nema virus. Mao sada ima 14 godina, i niko od veterinara joj ne daje više od 5-6. I dalje se igra kao da je mače.

Međutim, tu se ne zaustavljaš kada je udomljavanje u pitanju?

– Tako je. Baja i Mao bili su sami jedno vreme, dok mačka koju sam hranila u dvorištu zgrade gde smo živeli, Cici, nije jednog dana osvanula sa polomljenom nogom. Uzeli smo je, operisali, i neko vreme smo je oglašavali, međutim, uzalud. Niko se nikada nije javio, a ona je toliko draga i zahvalna. I dan danas je takva. Potpuni opozit od Mao. Baja ju je ubrzo prihvatio, ali Mao i Cici, uf, to baš nije bajan spoj. Cici , evo u maju će biti punih 10 godina kako trpi gospodaricu Mao.

Nažalost, Baju ste morali da uspavate pre par godina?

– Taj dan je bio jedan od najgorih, najtežih i najtužnijih dana u mom životu. Prerano je otišao. Imao je samo 7 i po godina, bio je bolestan . I danas se pitam da li sam ispravno postupila, da li sam sve učinila i jesam li mogla više. Bila sam sve vreme uz njega. I ovom prilikom želim da sve one koji imaju ljubimce, zamolim da budu uz njih u tim trenucima, kad do toga dođe. Koliko god su to slike koje se ne zaboravljaju, njima je teže. I potrebni smo im. Da je obrnuta situacija, oni nas ne bi ostavili. Sigurna sam da to i sami znaju svi koji imaju životinje, koliko nas životinje osete, koliko saosećaju i koliko su brižne i uz nas u teškim trenucima. Zato moramo biti i mi uz njih, koliko god da nam je teško. Nema dana da ne pomislim na Baju. Bio je poseban.

I koliko je bitno da imamo kućne ljubimce, šta si primetila kod svog sina, pošto raste okružen životinjama?                       

Moj Mihailo raste u dobrog čoveka. Pun empatije, sada već ozbiljan jedanaestogodišnjak ima toliko svesti i toliko znanja o problematici napuštenih životinja, na primer. Na protestima za životinje je bukvalno od kad je bio u stomaku, sve do danas. Ja bih volela da sva deca na svetu odrastaju uz životinje, kao moje dete. Jer, kada roditelji prestanu da govore: Uješće te! Ogrebaće te! Džukela! Dlake! Ima buve, itd. imaćemo neke bolje ljude, nove zdravije generacije. Takođe, moj sin voli da čita vaš magazin, i on se ovom intervjuu najviše obradovao, jer je to negde i priželjkivao! I hvala vam na pozivu i prilici da ispričamo priču o našim čupavcima i nama. I uvek koristim priliku da kažem: Udomi, ne kupuj, pa ću to i sada učiniti.