Istraživanje: Da li su psi muzikalni? - Pet Magazine
Pas:
Mačka:
pas zavija
Od petmagazine.rs - 14/04/2018

Istraživanje: Da li su psi muzikalni?

Klasika snižava nivo stresa kod pasa – slušajući klasiku, psi bi manje lajali i umirivali se. Na pop muziku i snimak ljudskih glasova nisu menjali ponašanje.

Izvor: magazin Pas, Foto: Shutterstock

Teško je posetiti bilo koju društvenu mrežu, a da se virtuelno ne sapletete na klipove pasa koji reaguju dok njihov čovek svira, peva ili pušta muziku. Reakcije su raznolike i kreću se od pokušaja „pevanja“, preko lajanja, pa sve do zavijanja.

Koju muziku vole psi?

Psiholog Debora Vels s Univerziteta u Belfastu puštala je psima iz prihvatilišta različite muzičke žanrove. Zaključila je da klasika snižava nivo stresa kod pasa – slušajući klasiku, psi bi manje lajali i umirivali se. Na pop muziku i snimak ljudskih glasova nisu menjali ponašanje.

Hevi metal i grandž su izazivali pojačanu agitiranost. Kako je istraživanje sprovedeno samo u jednom prihvatilištu, generalizacija zaključaka je problematična, mada se nalazi poklapaju s pretpostavkom koju bi većina nas imala – iako će mnogi vlasnici koji veruju u muzikalnost svog psa, posebno izdvojiti jedan muzički žanr koji pas preferira, a to ne mora obavezno da bude klasika.

Psi vole sporiju muziku

Polazeći od navedenog istraživanja, grupa autora je sprovela studiju nad 150 pasa kojima je izlagala posebno osmišljene četiri različite kompozicije i došla do zaključka da psi najbolje reaguju na jednostavnije muzičke sklopove, solo instrumente i sporiji tempo (što objašnjava zašto psi iz prethodnog eksperimenta nisu jednako reagovali na različite klasične kompozicije – klasično ne znači istovremeno sporog tempa i umirujuće).

Muzika psima ublažava strahove

Sledeće pitanje koje su istraživači postavili jeste imaju li ove specifične kompozicije terapijski efekat na pse koji pate od anksioznosti izazvane različitim faktorima – decom, zvukom groma, separacijom, vožnjom kolima i tako dalje.

Prema njihovim tvrdnjama, nakon puštanja muzike koja se pokazala najviše umirujućom, anksiozna ponašanja redukovana su za 70%, za razliku od kontrolnog izbora klasične muzike koja ih je redukovala za 35%.

Sem Vajk, trener pasa, puštao je ovu muziku u 17 različitih prihvatilišta za pse i tvrdi da je muzika imala pozitivan umirujući efekat na pse, što je dovelo do rasta u broju usvojenih pasa, jer su, kako je bilo manje buke i nervoze među štićenicima prihvatilišta, zainteresovani posetioci provodili više vremena među životinjama.

Divna vest za sve ljubitelje pasa. Doduše, senku na nalaze pomalo baca činjenica da ovaj CD i muzičku igračku (pseći plejer?) možete kupiti onlajn, i to za popriličnu sumu. Postoje čak i posebne plej-liste za agresivne pse, te za anksiozne, starije, štence, za vožnju kolima.

No zanemarimo za trenutak finansijsku snalažljivost istraživača i vratimo se na nauku.

Čarls Snoudon, stručnjak za muzikalnost životinja, smatra da one ne reaguju na žanr, već na posebne muzičke sklopove koji su prema visini, tonovima i tempu najprijemčiviji za datu vrstu, što implicira da se ista kompozicija neće jednako „svideti“ pripadnicima različitih vrsta.

Životinje će najbolje reagovati na muziku koja se najviše poklapa s njihovim vokalnim opsegom i srčanom frekvencijom, čime postaje jasnije zašto većina životinja ostaje indiferentna na ljudsku muziku.

S obzirom na razlike u veličini, vokalizaciji i u učestalosti otkucaja srca, kod pasa se priča usložnjava, pa veliki i mali psi verovatno neće deliti „muzički ukus“.

Možemo da pretpostavimo da će se ljudska muzika najviše „dopasti“ velikim psima, jer im je vokalni opseg kojim se oglašavaju relativno blizak onome odraslog čoveka. Snoudon pretpostavlja da psi ipak ne uživaju u muzici i ne doživljavaju je na isti način kao mi, jer u mnogo manjoj meri razlikuju tonove od ljudi. Ljudski sluh prepoznaje finije razlike, već u dvanaestini oktave, dok psi čuju razlike u trećini oktave.

Zašto pas zavija kada čuje muziku?

A zašto psi zavijaju uz zvuke muzike? Da li uživaju, da li pokušavaju da „pevaju“?

Čak i ukoliko pas ima naviku da zavija kad čuje muziku, verovatno nema takvu reakciju baš na svaku kompoziciju koju čuje. Instrumenti koji najčešće stimulišu pse na vokalizaciju uglavnom su duvački, a može ih isprovocirati i držanje dugog tona na violini ili tokom pevanja.

Zavijanju su najskloniji haskiji i lovački psi, ali i oni biraju da isprate one tonove koji ih, pretpostavlja se, najviše podsećaju na zov pripadnika njihove vrste. A moguće je i da se radi o klasičnom uslovljavanju – ako pas shvati da je njegovo zavijanje uz muziku praćeno našim entuzijazmom, povećava se verovatnoća da će ponoviti ponašanje i u narednoj sličnoj situaciji.

Pritom, ako ste razočarani time što vaš pas ne ponavlja tačno tonove, grešite. Snimci zavijanja vukova pokazuju da svaki član menja svoj ton kad se pridruže kolege horisti, kao da svesno izbegava da bude u istom registru kao ostali, čime se svaki glas ističe i razlikuje.

Pretpostavlja se da je isto i sa psima.

Poznati kompozitori i psi

Možda psi i nemaju tako sofisticiran sluh kao njihovi vlasnici, ali izgleda da svejedno mogu doprineti muzičkom stvaralaštvu.

Priča se da je Vagner komponovao „Prsten Nibelunga“ oslanjajući se na reakcije Pepsa, svog kingčarls španijela, za koga je obezbedio posebno postolje u prostoriji u kojoj je komponovao. Dok je svirao klavir ili pevao delove svoje kompozicije, pratio je reakcije psa i prema njima modifikovao muzičke fraze. Primetio je da pas različito reaguje u zavisnosti od toga u kom je ključu svirana fraza, pa je tako Vagner prema tome asocirao određene muzičke ključeve s određenim emocijama ili raspoloženjima.

Pretpostavljajući da je ova lepa priča tačna, pitanje je da li je Vagner pratio Pepsove reakcije ili je Peps zapravo pratio suptilne promene koje je sam Vagner ispoljavao, pa je pas na njih reagovao. Odgovor na ovu dilemu prepuštamo vama.